JAVNA PREZENTACIJA ŽENSKOG SUDA

Dana 11. aprila u sali Biblioteke „Derviš Sušić“ održana je javna prezentacija Ženskog suda.
Prvi Ženski sud na teritoriji Evrope, održan je u Sarajevu, od 07. do 10. maja 2015. godine, u organizaciji 10 ženskih grupa sa prostora svih republika bivše Jugoslavije. Žene u crnom su tokom petogodišnjeg procesa organiziranja Ženskog suda bile nositeljice programskih aktivnosti, a takođe koordiniraju nastavak procesa Ženskog suda.
Prema riječima Staše Zajović, koordinatorice Žena u crnom iz Beograda, danas Ženski sud predstavlja jednu inicijativu koja pokrenuta krajem 2010. godine, a koja okuplja žene iz cijele bivše Jugoslavije. Pokrenule su je feminističke grupe, a kasnije su se pridružila udruženja žrtava. Proces organizovanja ženskog suda je trajao pet godina.

Ženski sud je obuhvatio zločine i nepravde tokom rata i nakon rata. To je zapravo prostor koji omogućava žrtvama da iskažu svoja svedočenja, prostor za glasove žrtava, ali i prostor za organizovani otpor žena.
Neophodno je da se govori o prošlosti jer su njene posljedice prisutne i u javnoj i u privatnoj sferi. Žene trpe najveće posljedice. Insistirale smo mnogo na tome šta je zajedničko ženama bez obizira na etničku pripripadnost, na političku opredijeljenost, a to je da su žene najviše bile žrtve rata. Takođe, žene su jedna drugoj govorile ono što im mediji nikad nisu mogli reći. A to je istina o ratu i svemu onome što se desilo, kazala je Zajović.
Kroz Ženski sud žene postaju subjekti pravde. Potiču stvaranje drugačije sudske prakse, te utiču na institucionalni pravni sistem. Ženski sudovi su u svojoj formi simbolički, ali korist koju od njih imaju žene koje su preživjele zločine i cjelokupna javnost jako je značajna.
Jedna od terapeutkinja koja je pratila proces ženskog suda u Sarajevu, Mira Vilušić, ističe je daova aktivnost i dalje traje.

Mi smo jedna od rijetkih organizacija koja ima kontinuitet brige i vodi računa o tim učesnicama i to je jedan dugoročni program. Sve one nepravde koje su učinjene prema tim ženama pokušavamo na jedan civilizovani građanski način da ublažimo i da učinimo nešto za njih.
Ukoliko mi ženske organizacije šutimo o svim strahotama koje su se dešavale i ne upiremo prstom i ne govorimo o zločinima, onda se ne treba čuditi ako se ta zlodjela ponove.
Ovim putem Mira Vilušić je u ime svih aktivistica, podržavateljica i članica Ženskog suda i članica Lobi grupe, pozvala organe vlasti da se pomogne Edini Karić, koja je kao četrnaestogodišnjakinja višestruko silovana u ratu , koja je bila u logoru, prošla golgote rata, a danas nema riješeno stambeno pitanje. Naime, ona živi u ruševnoj baraci u jednom naselju u Tuzli, sinovi su joj nezaposleni i mi smo sredina koja na neki način može ublažiti njene rane i na neki način možemo se izboriti da poboljšamo kvalitet njenog života. Dvadeset i šest godina nakon strahota koje su joj se desile i onoga što su joj psi rata učinili, Edina i danas trpi nepravdu i ona je poraz našeg društva. Ono što se desilo Edini mi ne želimo da se ponovi nijednoj mladoj djevojci.